Zamišljamo li naše sure živote, u stvarima raznim

Isprepletene svakog dana sitnicama, drugim nekim

Ako vidimo da djelić fali, osjećat ćemo se praznim

Zažaliti,što sudbi mozaik, nismo ispunili ponekim!

Na neke smo već i navikli, smatramo ih prirodnim

Ali. postoje i one male stvari koje ne primjećujemo

Ako nam uzmanjkaju, tada smatramo neprirodnim

Osobito uživaju li ih drugi, odmah to zamjećujemo!

Na našu žalost naoko nevažno često mi propuštamo

Ozaren sretan osmjeh iza gustih, tamnih oblaka viri

Sreći svojoj svratiti sebi niti drugima ne dopuštamo

Kad je kasno, očekujemo da nama odnekud proviri!

Ima mnogo nečeg ružnog koje nekad opažamo teško

Okrutnost nas okruženja naučava da ne razlikujemo

Dobrotu i zloću, onda nam je njih, shvatiti preteško

Drugim nesretnicima, u životu sve više nalikujemo!

I kakva izlaz napokon za nas sve sad u društvu ima

Moramo učiti i malene stvari, okolo nas razaznavati

Sretan je onaj koji druge čini veselim, većinu poima

Istinu, zadovoljstva će u svom životu prepoznavati!

Svemir Putnik

Mnogi filozofi, umjetnici, neki drugi ljepotu su opisali

Na ovakav ili onakav način, no svi se u jednome slažu

Ona je jedinstvenost u prirodi; misli su svoje potpisali

Kažu moć, sreća, preporuka i nada na koje sve polažu!

Ljepota je i život u kojemu bez maske i lažnoga živimo

Kad u svojem djelovanju kroz življenje masku skidamo

Ružnoća se olako pojavljuje ukoliko zle čine doživimo

Stvarnost se osvećuje jer nama lažnu ljepotu dokidamo!

Lijepo nije samo dobar izgled, u prirodi, neko, skladno

Već je, u njemu dobrota koja zadovoljstvo, sreću pruža

Ružno je zlo, zavist koje svakim trenom djeluje hladno

Neće nas moći ono da svojim, lažnim na tren razoruža!

Prava ljepota je unutrašnjost koju naša vanjština skriva

Sjaj što ne blijedi jer se kroz vječnost u ogledalu ogleda

Dozvoljava ljepoti da nas pozitivnim vječno razotkriva

Zato nije kopija mišljene ljepote, niti neka slika blijeda!

Svemir Putnik

....

Ne talasaj, čula sam izvanredan izraz reče prijateljica

Nikada mi tako jednostavna ideja nije na pamet pala

Ako je shvatiš na prečac, onda je prava neprijateljica

Da, i meni se, mogu ti izreći u prvi mah silno dopala!

Masa ne talasa, pa mirno točkica do točkice ona diše

Ne teži ka sutrašnjici, sve drži u sebi ne buni se, hvali

Što bi se i pjenila? Lakše je, uklopljena, srećom odiše

Skakuću u ritmu, neki ispadne iz igre, većina zahvali!

Dobro je prastaro, pod kapom nebeskom ništa novo

Dokle god ima materijalne koristi, ni u snu ne talasaj

Budi poslušan to je u interesu drugih, uvijek ponovo

Vjeruj, koji ti stoti put deru kožu, za njih opet glasaj!

Istina je! No, nisi oni! Ne miriš se! U sebi, buru imaš

Vjetar promjena tjera u tvoja jedra; oluja si nevezana

Mudro je što sve shvaćaš i glavninu bitnoga, poimaš

Val strši! Gradi novo; posljedica je s činom povezana!

Posvećeno mojoj Prijateljici Violette…

                                          Baško Polje 16. 09. 2011.

Svemir Putnik

Ovih dana dok sam veseo prošetao gradom

Srela me odmornog dobra prijateljica neka

Zašto tako cure iz prikrajka gledaš kradom

Zar ne znaš, zbog toga zloćo, kazna te čeka!

Njoj malo začuđeno nespremno odgovaram

Jesi vjernica, s religijom i socijalom šuruješ

Mogu ti zbog toga da s pravom prigovaram

Nemoj stalo da me lomiš, grdiš i požuruješ!

Podignula je svoje obrve sijevnuše plave oči

Rekla si čudna je usporedba pojma Job i Job

Uvijek primijetiš! Htjela je da do neba skoči

Lagodno živim i ponašam se kao pravi snob?

Ovo s Jobom ili Poslom znam da imaš pravo

Svatko se mora zaposliti zaradit da bi bio živ

Kad čovjek poštenjem privređuje živi zdravo

A religijski Job jadnik je svima ponešto kriv!

Dobrano si zapazila, moja, poštovana damo

No i kod radnika Joba ima povećih problema

Izrabljivani potkradan, posve dobro znamo

A često ni posla za dostojan život niti nema!

Ja kao vjernica, potvrđujem, tvoje teške riječi

No kakve izlaze ti meni i svijetu odsada nudiš

Kojim načinom želiš da se to ukine ili spriječi

Nagodbom? Nasiljem, umjesto da samo kudiš?

Svemir Putnik

Danas svijet govori o Zemlji, neki već su skočili na noge

Tristo šezdeset četiri dana moćnima je u džepovima figa

Žučno pišu o propasti Svijeta vrišteći drže govore mnoge

S druge strane, pune račune dolarima, baš ih za nju briga!

Skupljaju bogatstva, tko će sakupiti više zlata, auta i vila

Natječu se oni da budu još bogatiji i imaju stvari što više

Oružja, zla gomilaju za dominaciju lažljivih svjetskih sila

Dok Floru i Faunu, uništavaju nebriga smog i kisele kiše!

Galame lažno se braneći, napadaju, liju krokodilske suze

No, s druge strane licemjerno ulijevaju svijetu lažnu nadu

Zemlja nije u opasnosti dok je izrabljivač ponajviše  muze

Obmanjujući nas, potkupljuju dugo stalno bezočno kradu!

Licemjeri ulažu u njezino uzaludno očuvanje  sitne novce

Kažu, brinemo se mi pažljivo, za nju! Ona je naša Planeta

Prave od nas budalaste! Ismijavaju, i drže svjesno za ovce

Propada nepovratno no za njih je to na svirali rupa deveta!

Svemir Putnik

Veoma zanimljivu misao izreče mi čovjek stari

Nedavno, gdje sam ga na nekom sastanku sreo

Znaš, čovjek zažali zbog dvije stvari kad ostari

Propusta i grešaka dok je bio u naponu i sazreo!

Zaista! To je veoma interesantna, ljudska tema

Čim je netko vrlo mlad pravi greške oprostive

Ako čini više ne baca se na njega neka anatema

U starijih teško se praštaju, tad su neoprostive!

Napreduje on ukoliko svoju zadaću dobro uradi

Nagrađuju svi ga hvale priznanja mu stalno daju

No, kad počini nedopušteno ili ponešto ne uradi

Zauzmu njegovo mjesto, zlurado greške dodaju!

Pravo imaš! To se svakom čovjeku često događa

Postave li ga kao prvog ne smije sebi da popusti

Greške je ljudski praštati, te ga toliko ne pogađa

Manje boli, pogriješi li, nego kad nešto propusti!

Svemir Putnik

....

Nikad nisam dopustio da ljutnja bijes nad mnome zavlada

Kaže mi čovjek s kojim sam poduže i naširoko razgovarao

Tko to u životu često uspije taj svaku prepreku lako svlada

Osobito ako je kad zatreba svoje misli, stavove zagovarao!

Tvrdiš tako? Što je kad nečija riječ nekog duboko podbode

Većinom ljudi se slatko nasmiju, taj od njih dobije priznanje

Ne! Misao tvoga neprijatelja, više njega nego tebe probode

Kad mu umjesto ružnog čina blago i krotko daješ na znanje!

Ne srdi se kad te neugodnosti u bilo kojem trenutku snalaze

Trpiš još i više! Moraš da svakojake udarce i zloće podnosiš

Blagost omekšava srdžbu a lijepe riječi put do srca pronalaze

Kao miran čovjek sam sebi utjehu i drugima koristi donosiš!

I na koncu, svaka bahatost i grubost za rezultat neuspjeh ima

Čim spoznamo svoje propuste, lako ćemo od drugih podnijeti

Najljepše je davati nekomu nego kad čovjek od drugih prima

Blagost je prekrasan ukras koji će većini nadu i sreću donijeti!

Svemir Putnik

...

...

Moja ponajbolja prijateljica iz dubokog svemira

Zabrinuto me gleda držeći za ruke i drhtavo reče

Tebi je srce tužno,  pogled izgubljen pun nemira

Poduzmi nešto! Odmah! Vrijeme neumitno teče!

Dobro znaš, nema više povratka na staro, druže

Budi odlučan; bar sada posljednji put nešto učini

Već duže vrijeme o tebi razne ružne priče kruže

Brod Nade  se ljulja! Potonut će negdje na pučini!

Pomoći ću odmah! Ja sam tvoja prijateljica draga

Ne samo tebi, pomažem onomu koji je pun snova

Jad, bol na ranjenom srcu ostaviti će duboka traga

Ako se u tvojemu snu ne pojavi neka ljubav nova!

Znaj! Ne zaslužuje pažnju baš onaj koji te ne voli

Tebi osjećajnome treba neka djevojka kao ti slična

Koja će te izliječiti od siline tuge ali izlječive boli

S kojom ćeš sretan postati ne smije biti bezoblična!

Svemir Putnik

Tumarao je kroz park izgubljen, sav zanesen

Ugleda iznenađen ispred sebe uvenuli list žut

Vjetrić zapiri skupio se dolazi polagano jesen

Okreuo se , opazio da je zameten njegov put!



Zdrhtao je podignuvši glavu, što se to zbiva

Ne bi trebalo biti tako hladno još je jesen rana

Sirotan neki prokljinje sudbinu da je ona kriva

No spasiti će ga jedna otkinuta natrula grana!


Primjetio pokraj sebe dvoje zaljubljenih stoje

Prepiru se oko nečega ali se ipak strsno grle

Stežu jedno drugo ljubomorni rastanka se boje

Uvjeravaju žučljivo da nešto brže ka sreći hrle!


Opazio svoju voljenu zaplakanu malo podalje

Išla je skrušeno tužna pogledom punim nade

Stani ljubavi! Sudbina te naša sada meni šalje

Budimo jedno; vrijeme nepovratno sreću krade!

Svemir Putnik

Onom koji ništa ne radi dan je obično predug

Tvrde poneki ljudi još od najranijeg vremena

Uz neprekidno oklijevanje lijenost mu je drug

A marljivost uteg neki poput teškog bremena!

Lijeni umjesto da dolazi do cilja stalno govori

Gura druge naprijed kako bi oni uradili nešto

Uvijek su mu na vrhu jezika nekakvi izgovori

Kada treba, i malo učiniti to izbjegava vješto!

Po cijeli dan trut spava, tek pred večer se diže

Za sve preostale radišne ljude baš ga boli peta

Kao svakoji ljenivac na obaveze i posao gmiže

Odgovornost mu je baš na svirali rupa deveta!

Njemu nijedan dan za obavljati rad dobar nije

Prvi je kad uzima, kad mu trebaš ponešto dati

Vrijednima se lezilebović ruga marljivim smije

Lako je svima po nečemu lijenčinu prepoznati!