...

...

Ima li ponešto  kod čovjeka što me  kopka već duže

To je njegovo pamćenje  što je kroz  prošlost učinio

Umna mi  smišlja misli da mi  se  već jednom oduže

Ne (djelima) znanim, što je sebi, i drugima  počinio!

Premotaj  prošlost, pa neka onda, sve drukčije krene

Jer  je Uspomena  jedina stvar koja  se ne izmjenjuje

Ničim u srcu, i kad ju ponekad podmuklo preokrene

Trenutni  događaj osjećaj u korist svoju primjenjuje!

Možeš li krenuti dalje ako, i uvidiš što je  moglo biti

Pa i tvojim propustima, krivom procjenom dogodilo

Ne izvučeš li najbolje koje uspomena može zlorabiti

Naći ćeš se na meti da je tebe osim nekog  pogodilo!

Svaki čovjek ima i takvih uspomena koje ne otkriva

Osim prijateljima ili bližnjima! Čak niti samo njima

Nego jedino sebi samom ponešto, nekada razotkriva

Neke se boji otkrivati i svome egu pa umire s njima!

Svemir Putnik

Povijest svakoja bilježi, dvije vrste ljudi

One koji žele, žrtvuju svoje, za ponešto

Druge što su, uvijek u kukavnoj zabludi

Neće pomoći nikada pa izbjegnu vješto!

Prvi svima daju, propadaju, ideale ulažu

Pa čak i svoje živote počešće oni izgube

Neki o svom doprinosu svojstveno slažu

Koristeći svaka sredstva i podjele grube!

Jedni se obično u svom uspjehu ne ističu

Jer znaju mnogi su u tome svoj obol dali

Koji su, žrtvovali tuđe živote, laži potiču

Za uspjeh u svom učešću dušu bi prodali!

Da li nas onda ipak historija, o ičemu uči

Tek se ponekad naglasi da je onaj glavni

Što svoj život dade da se iz nje sve nauči

Neznan čovjek koji ostade u sjeni slavnih!

Svemir Putnik

...

Postavljaju mi pitanja o životu, njegovom problemu

Naročito o čovjeku velikom i koji taj naziv zaslužuje

Prihvaćam nagovor da načnem ne baš tu tešku temu

Vremena me i zao samozvani gazda svijeta okružuje!

U razvoju ljudskoga roda, izrekli su da je vojskovođa

Veliki čovjek koji je i tuđu zemlju u bitkama osvojio

Jeli li to slavno otimaš li tuđe? Jesi li time veliki vođa

Što si pobio vojnikovu djecu a njihove žene prisvojio!

Lukavo izrabljuješ ljude i tjeraš ih da bude po tvome

Pa taj zločinački čin bezobrazno demokracijom zoveš

Ne možeš ubiti nekog ako želi slobodu, biti na svome

Osobito kad se lukavošću, na ostatak svijeta pozoveš!

Zbog toga veliki čovjek kada ti slični priznanja odaju

Za svoja zlodjela umjesto da te u zatvor strpaju, osude

Izrugujući se poštenim ljudima nagrade unaprijed daju

Kao velikanu grade spomenike lažni ti pridjev dosude!

Veliki si ti Čovjek ako se za mir, prava svih ljudi boriš

Nitko nije toliko dobar da bi drugomu gospodarom bio

Odlika velikih je humanost; za nju moraš da se izboriš

Velikan još nikad nije svoju snagu niti motive zlorabio!

Svemir Putnik

Suza u oku umiruće i voljene, biser stvara

Te sa svojim umom s naporom razgovara

Je li to čin upotrebe tvoje posljednje snage

To je zbog mog rastanka od osobe drage!

Dragi suprug tvoje umiranje će sada osjetiti

Pa će te ovaj dan na Božji nagovor posjetiti

U željenom naručju uz obje tuge ćeš umrijeti

No ljubav vaša je besmrtna; neće izumrijeti!

Sjećati će se onih dana kad ste zajedno bili

Svoju ljubav niste niti tren pred kime sakrili

Za tugu nekakvu niste za života i ikad znali

Samo ponekada Ančice presretni zaplakali!

Sjećati će se onih noći kad ste strasti osjetili

U vaše vrijeme života divne krajeve posjetili

Nade utkali u snove koji su za vas jedno bili

S vama na sreću, i drugi ljubav u jednu zbili!

Sjećati će se onih jutara kad ste rano ustajali

Niti ni na jednoj prepreci, i nikada posustajali

Išli mjestom držeći se za ruke i veselo smijali

Čineći tugaljive sretnijima jer ste ih nasmijali!

Sjećati se onog lijepog što ste u sebi zadržali

I lako sve zamke životne nezamislive izdržali

Gdje god li kojim putem i preprekama prošli

Zbog te ljudske zle sudbine na cilj niste došli!

Tvoja Suza, neće usahnuti niti može umrijeti

Ljubav vaša je svevremena te neće izumrijeti

Neće nestati u vječnosti će pjesnikovoj ostati

Umjesto kapi tuge zauvijek stihovima postati!

...

Ana Elizabeta!

 Posljednji put si me pogledala

Nježno stisnula ruku…

 Volim te Dušo - tiho si dodala

Zatim si se smirila

Ukočeno u sivi strop zagledala

Sklopivši ti oči…na tvoje lice

 suza za suzom, meni je padala!

Svemir Putnik

.... iliti "male stvari"........

Između neba na stablu čuje se lišća šum

Ispod njega podalje niska se trava zeleni

Do drugog drveta izrastao je maleni hum

Na kojem pasu neki nestašni divlji jeleni!

Uz obalu nagnutu nad svodom vrba stara

Gore na grani ptica veselo guguće, pjeva

S drugom pjevicom o nečemu razgovara

Medo zuri u hrast, nezainteresiran zijeva!

Visoko iznad grana oblak namršten gleda

Počinje se durit neprestano na ljepote ove

Njegov izraz vodeni i glava posve blijeda

Kao da snažni brzi vjetar sad ovamo zove!

Sunce iza njega iznenada, veselo se javlja

Neda da se ova prekrasna slika tako kvari

Pušta čarobne zrake, nepogodu zaustavlja

Čineći čovjeka sretnim zbog malih stvari!

Svemir Putnik

iliti Napredak...

Čovjek tijekom svoga života djela uradi

Drugi tada nastavlja tamo gdje je on stao

Svoju, sudbinu, dobrim ili lošim izgradi

Uzdigne se u visine ili je pred svima pao!

Izradi umotvorinu, i pred javnost iznese

Drugi kao vrijednu nekoga truda ocijeni

Učini ga slavnim, i u besmrtnost ponese

Zavidnik bezvrijednim djelcem procjeni!

Tako postade imućan tuđi izum je prodao

Pa čak drugomu pokrao da bi bogatiji bio

Kako bi imao još i više, lakomo je dodao

Od nejakih, koje je taj besramnik izrabio!

U stvaranju svog života čovjek neće stati

Vjerujući, da će mu se u većini pridružiti

I boriti svim sredstvima te boljim postati

Zloći će se suprotstavit s drugim udružiti!

Svemir Putnik

Eno tamo čudno u blizini stoji! Gledaj

Kako nestrpljivo čeka da joj se približi

Svaki neoprezan i, okolo zato pogledaj

Učini, uvijek zlo kad se s tobom zbliži!

Takav je to čovjekov život, obično zna

Kako lakomislenost za nečijim povede

Njezina se namjera prekasno prepozna

Od umnog, iskusnog, naivca proizvede!

Navuče ga ljepota, želja za kraj lagodni

Uživanje bez muke te je na sve spreman

Na račun drugih gradio život nelagodni

Budno opazio da netko bude nespreman!

U svakoj nepodopštini, zli mu tu, vješto

Bez ikakvih skrupula u trenutku pomaže

Upadne li u opasnosti pravda se nevješto

Očekuje oprost neopravdani i zapomaže!

Kako ju je, moguće, bez posljedica obići

Čovjek kojeg u budućnosti opasnost čeka

Nije li tašt, lakom, može ju olako zaobići

Ako svoju i tuđu Zamku pameću dočeka!

            Moja Ljubav Jedina...

Sreo sam, nježnu dušu čvrstog kova

U moj je život ušla i zauvijek ostala

Nepokoriva, borbena, uvijek iznova

Moja je, vodilja, inspiracija postala!

Jednom sam u malenom lječilištu bio

Djevojka je sjedila u malenom parku

Zanimljiv se slučaj tada za oboje zbio

Osjetili smo zajedno simpatiju žarku!

Tako se, sa čovjekom svakim događa

Neki ljudi, ponekad, u naš život ulaze

Ne zbiva se niša katkad nas to pogađa

Ali i iz toga silne posljedice proizlaze!

Ta ljudi, uvijek u nama tragove ostave

Osobito u našoj duši koja nije više ista

Iako nas vole ili ne vole, oni zapostave

Često kao u meni bolji čovjek zablista!

Svemir Putnik