Danas svijet govori o Zemlji, neki već su skočili na noge

Tristo šezdeset četiri dana moćnima je u džepovima figa

Žučno pišu o propasti Svijeta vrišteći drže govore mnoge

S druge strane, pune račune dolarima, baš ih za nju briga!

Skupljaju bogatstva, tko će sakupiti više zlata, auta i vila

Natječu se oni da budu još bogatiji i imaju stvari što više

Oružja, zla gomilaju za dominaciju lažljivih svjetskih sila

Dok Floru i Faunu, uništavaju nebriga smog i kisele kiše!

Galame lažno se braneći, napadaju, liju krokodilske suze

No, s druge strane licemjerno ulijevaju svijetu lažnu nadu

Zemlja nije u opasnosti dok je izrabljivač ponajviše  muze

Obmanjujući nas, potkupljuju dugo stalno bezočno kradu!

Licemjeri ulažu u njezino uzaludno očuvanje  sitne novce

Kažu, brinemo se mi pažljivo, za nju! Ona je naša Planeta

Prave od nas budalaste! Ismijavaju, i drže svjesno za ovce

Propada nepovratno no za njih je to na svirali rupa deveta!

Svemir Putnik

Veoma zanimljivu misao izreče mi čovjek stari

Nedavno, gdje sam ga na nekom sastanku sreo

Znaš, čovjek zažali zbog dvije stvari kad ostari

Propusta i grešaka dok je bio u naponu i sazreo!

Zaista! To je veoma interesantna, ljudska tema

Čim je netko vrlo mlad pravi greške oprostive

Ako čini više ne baca se na njega neka anatema

U starijih teško se praštaju, tad su neoprostive!

Napreduje on ukoliko svoju zadaću dobro uradi

Nagrađuju svi ga hvale priznanja mu stalno daju

No, kad počini nedopušteno ili ponešto ne uradi

Zauzmu njegovo mjesto, zlurado greške dodaju!

Pravo imaš! To se svakom čovjeku često događa

Postave li ga kao prvog ne smije sebi da popusti

Greške je ljudski praštati, te ga toliko ne pogađa

Manje boli, pogriješi li, nego kad nešto propusti!

Svemir Putnik

....

Nikad nisam dopustio da ljutnja bijes nad mnome zavlada

Kaže mi čovjek s kojim sam poduže i naširoko razgovarao

Tko to u životu često uspije taj svaku prepreku lako svlada

Osobito ako je kad zatreba svoje misli, stavove zagovarao!

Tvrdiš tako? Što je kad nečija riječ nekog duboko podbode

Većinom ljudi se slatko nasmiju, taj od njih dobije priznanje

Ne! Misao tvoga neprijatelja, više njega nego tebe probode

Kad mu umjesto ružnog čina blago i krotko daješ na znanje!

Ne srdi se kad te neugodnosti u bilo kojem trenutku snalaze

Trpiš još i više! Moraš da svakojake udarce i zloće podnosiš

Blagost omekšava srdžbu a lijepe riječi put do srca pronalaze

Kao miran čovjek sam sebi utjehu i drugima koristi donosiš!

I na koncu, svaka bahatost i grubost za rezultat neuspjeh ima

Čim spoznamo svoje propuste, lako ćemo od drugih podnijeti

Najljepše je davati nekomu nego kad čovjek od drugih prima

Blagost je prekrasan ukras koji će većini nadu i sreću donijeti!

Svemir Putnik

...

...

Moja ponajbolja prijateljica iz dubokog svemira

Zabrinuto me gleda držeći za ruke i drhtavo reče

Tebi je srce tužno,  pogled izgubljen pun nemira

Poduzmi nešto! Odmah! Vrijeme neumitno teče!

Dobro znaš, nema više povratka na staro, druže

Budi odlučan; bar sada posljednji put nešto učini

Već duže vrijeme o tebi razne ružne priče kruže

Brod Nade  se ljulja! Potonut će negdje na pučini!

Pomoći ću odmah! Ja sam tvoja prijateljica draga

Ne samo tebi, pomažem onomu koji je pun snova

Jad, bol na ranjenom srcu ostaviti će duboka traga

Ako se u tvojemu snu ne pojavi neka ljubav nova!

Znaj! Ne zaslužuje pažnju baš onaj koji te ne voli

Tebi osjećajnome treba neka djevojka kao ti slična

Koja će te izliječiti od siline tuge ali izlječive boli

S kojom ćeš sretan postati ne smije biti bezoblična!

Svemir Putnik

Tumarao je kroz park izgubljen, sav zanesen

Ugleda iznenađen ispred sebe uvenuli list žut

Vjetrić zapiri skupio se dolazi polagano jesen

Okreuo se , opazio da je zameten njegov put!



Zdrhtao je podignuvši glavu, što se to zbiva

Ne bi trebalo biti tako hladno još je jesen rana

Sirotan neki prokljinje sudbinu da je ona kriva

No spasiti će ga jedna otkinuta natrula grana!


Primjetio pokraj sebe dvoje zaljubljenih stoje

Prepiru se oko nečega ali se ipak strsno grle

Stežu jedno drugo ljubomorni rastanka se boje

Uvjeravaju žučljivo da nešto brže ka sreći hrle!


Opazio svoju voljenu zaplakanu malo podalje

Išla je skrušeno tužna pogledom punim nade

Stani ljubavi! Sudbina te naša sada meni šalje

Budimo jedno; vrijeme nepovratno sreću krade!

Svemir Putnik

Onom koji ništa ne radi dan je obično predug

Tvrde poneki ljudi još od najranijeg vremena

Uz neprekidno oklijevanje lijenost mu je drug

A marljivost uteg neki poput teškog bremena!

Lijeni umjesto da dolazi do cilja stalno govori

Gura druge naprijed kako bi oni uradili nešto

Uvijek su mu na vrhu jezika nekakvi izgovori

Kada treba, i malo učiniti to izbjegava vješto!

Po cijeli dan trut spava, tek pred večer se diže

Za sve preostale radišne ljude baš ga boli peta

Kao svakoji ljenivac na obaveze i posao gmiže

Odgovornost mu je baš na svirali rupa deveta!

Njemu nijedan dan za obavljati rad dobar nije

Prvi je kad uzima, kad mu trebaš ponešto dati

Vrijednima se lezilebović ruga marljivim smije

Lako je svima po nečemu lijenčinu prepoznati!

Idući ulicom sreo me jedan Izbjeglica stari

Zaustavivši se i zaozbiljno zapita stidljivo

Ne misliš li sinko da mi danas srce krvari

Je li mi sav bol, jad, na licu nešto vidljivo?

Malo, začuđeno sam se, na mah zaustavio

Pogledao ga trenutak i u očima teret vidio

Ovakav mu život kao da se, meni pojavio

Nikojem neprijatelju ne bih tad pozavidio!

Reci, što ti je na srcu,onda, lakše će ti biti

Obzirom koliko si u patnji, čovjeku donosi

Neizvjestan život, može mu se, i gore zbiti

On u pravilu sve poteškoće naišle podnosi!

Znam da je tako, odgovori s grčom, starina

Ali, tko da još nakon svega shvati ovo sada

Nisam, poput neznanog iz svijeta barbarina

Duh euforije ovim,neznanim ljudima vlada!

Zašto grublje tvrdim kad čovjek kao ti jesam

Treba da slavim, posve što se danas događa

No sinko dobro znaš za moj slučaj gdje sam

Ljude, moraš razumjeti, sve ovo me pogađa!

Bio si u mome selu gdje sam tada nekoć živio

Obitavam u kući onoj; ma tu je netko isto bio

Pa je možda život svoj kao mi sretan proživio

Posve je sigurno da se, i njemu isti usud zbio!

Kad god se, svih tih tužnih godina sjetim toga

Sjednem ispred njegove kuće i vrijeme kratim

Nekako čežnjivo, gledam u nebo, molim Boga

Da se ja, kao i on, jednom, svojoj kući vratim!

Svemir Putnik

O ljubomori raznih mišljenja od postanka svijeta ima

Neka su obična; ne smijemo se nasmijati njima olako

Dok su druga dublja tako da ih pametan samo poima

Svaka valja razmotriti jer su poučna i shvatljiva lako!

Kažu, kako nije ljubomorno biće, onaj koji nekog voli

Već koji želi, voljen biti, hoće da se sve oko njega vrti

Nije ljubav slijepa, ljubomoran ružnom k sebi dozvoli

U tom silnome htijenju svoj interes mu tada um zavrti!

Pretpostavlja, ljubomoran čovjek u ljubavi posjed želi

Ne dozvoljava ni za tren da tu osobu netko drugi gleda

Vidi samo kao svoju; gdje je tu ljubav kad tako poželi

Ljudi u većini tvrde, ljubomoran, moralni idiot izgleda!

Nije ljubav slijepa već je to opaka, zla ljubomora naša

Svakako nije niti jedini izlaz ako nas netko ne voli više

Potvrđuje kad se prema voljenom, posjednički ponaša

Bojeći se neće ga zadržati; u stvari on sebe ljubi suviše!

Svemir Putnik

Sretneš jednu osobu posebnog kova

U tvoj je, život ušla i, zauvijek ostala

Misliš na nju, svaki božji dan iznova

Možda  prijatelj, više potreba postala!

Jednom si, ti, u nekomu trenutku bio

Izgubljene, bolesne duše, srca i tijela

Zapetljan se slučaj tada za oboje zbio

Pošli ste skupa, ljubav vas je ponijela!

Tako se sa čovjekom svakim događa

Neke osobe ponekad u naš život ulaze

Ne zbiva se ništa katkad nas to pogađa

Ali, iz toga, silne posljedice proizlaze!

Ta ljudi, uvijek u nama tragove ostave

Osobito u našoj duši koja nije više ista

Iako nas vole ili ne vole, oni zapostave

U pravilu očekivano iznikne humanista!

Svemir Putnik

Hvali se nije čovjek bogat, svima okolo kaže

Oni se čude, mršte i ne vjeruju mu zaista ništa

Mislite li, što je vječiti sanjar kako drsko laže

Voli on, ljubi! Ima li u tome, manjkavosti išta?

Imaš pravo kažem to srećkoviću dobro zadrži

Da ju ne bi izgubio moraš sve u srce skriti tada

Uništit će, koji ljubavi nema,neće te da podrži

Njime neka tugaljivost, zavist neizlječiva vlada!

Što ti je drugo u zlom otuđenome svijetu ovom

Nikada ne trebaš imati niti mnogo, ništa suviše

Od lakomih nećeš zadržati mir u društvu novom

Silnog bogatog,zavidnog neprijatelja ponajviše!

Prvi i najbolji među boljima, nemoj nikada biti

Koji su ti, ravni,da te sruše, uvijek će nastojati

Da bi došli, na tvoje mjesto,možda će te i ubiti

Takva opasnost će u svakom trenutku postojati!

Ljubav, i skromnost su, nepremostive za silnike

Uzmogni se miroljubivim sredstvima, naoružati

Razvijaj onakve talente koji će odbijati nasilnike

Nježnost uspijeva svakoga na svijetu razoružati!

Svemir Putnik